Zodiac znakovi
„Astrologija nema korisniju funkciju od ove, da otkrije najdublju prirodu čovjeka i da je iznese u njegovu svijest, kako bi je mogao ispuniti u skladu sa zakonom svjetlosti.“ – Aleister Crowley
Povijest astrologije
Astrologija ima korijene dublje nego gotovo bilo koji drugi simbolički sustav čovječanstva, a njezin razvoj može se pratiti tisućama godina unatrag, sve do vremena kada su prve civilizacije počele shvaćati da se ritmovi života na Zemlji čudesno podudaraju s ritmovima koje su opažali na nebu. Još u trećem tisućljeću prije Krista, u području Mezopotamije, Sumerani su počeli bilježiti kretanja nebeskih tijela, posebno Mjeseca i planeta, te su primijetili da se određene nebeske pojave ponavljaju u pravilnim ciklusima. Ti rani promatrači nisu imali cilj predviđati sudbine pojedinaca, nego razumjeti kako će godišnja doba, vrijeme za sjetvu i žetvu, poplave i suše biti povezani s ritmom zvijezda i planeta. Iz tog promatranja razvio se babilonski sustav, koji se već oko 2000. godine prije Krista pretvorio u ranu formu astrološke tradicije. Tada su se počeli zapisivati “znakovi s neba” — pojave poput pomrčina, retrogradnih kretanja planeta ili neuobičajenih zvjezdanih formacija — te se tumačilo što bi one mogle značiti za kraljevstvo, ratove, bolesti ili uspjehe u poljoprivredi.
Upravo u Babiloniji nastala je prva verzija zodijačkog sustava, kada je oko 1000.–500. godine prije Krista ekliptika, put kojim Sunce prividno putuje tijekom godine, podijeljena na dvanaest dijelova po trideset stupnjeva. Svaki od tih dijelova kasnije se povezao s određenim zviježđem i tako su se rodila imena poput Ovna, Bika ili Blizanaca, koja i danas poznajemo. To nije bio slučajni izbor: znakovi su odražavali sezonske cikluse Mezopotamije — Ovan je simbolizirao početak proljeća, Bik obilje u vrijeme rasta biljaka, a Blizanci vrijeme trgovine i komunikacije koje je slijedilo nakon sjetve.
U grčkom razdoblju, naročito nakon osvajanja Aleksandra Velikog u 4. stoljeću prije Krista, astrologija je doživjela prekretnicu. Babilonska znanja susrela su se s grčkom filozofijom, matematikom i astronomijom, pa se astrologija razvila iz sustava predviđanja sudbine kraljeva u precizno strukturiran simbolički zakon korespondencija između neba i ljudskog života. U Aleksandriji, kulturnom središtu antičkog svijeta, razvila se helenistička astrologija koja je uvela elemente (vatru, zemlju, zrak i vodu), kvalitete (kardinalno, fiksno i promjenjivo), sustav astroloških kuća i planetarne vladare. Sve se to spojilo u suptilan sustav u kojem planeti nisu bili samo fizička tijela nego simboli psiholoških i duhovnih principa. U 2. stoljeću nakon Krista Klaudije Ptolomej napisao je svoje znamenito djelo Tetrabiblos, koje je postalo temelj zapadne astrologije i stoljećima bilo glavni autoritet u tumačenju natalnih karata. Grčki astronom Hiparh, koji je oko 190. godine prije Krista otkrio precesiju Zemljine osi, pokazao je da se odnos zviježđa i zodijaka postupno mijenja kroz stoljeća, ali grčka se astrologija ipak zadržala na simboličkoj, a ne astronomskoj podjeli zodijaka.
U rimsko doba astrologija je postala široko rasprostranjena, korištena u političkim odlukama, sudstvu, pa čak i medicini. Rimski carevi često su se oslanjali na astrologe, a praksa tumačenja budućnosti prema nebeskim tijelima postala je sastavni dio dvorskog života. Nakon pada Rimskog Carstva, astrologija nije nestala, nego je svoje utočište pronašla u islamskom svijetu. Arapski učenjaci od 8. do 12. stoljeća prevodili su grčka djela, nadograđivali ih vlastitim znanjima i razvijali napredne matematičke tablice koje su omogućavale izradu preciznih horoskopskih karata. U tom je razdoblju nastala i sinteza astrologije s arapskom medicinom, matematikom i astronomijom, a djela poput onih Abu Mašara (Albumasara) postala su ključna u daljnjem razvoju discipline.
Kada su se arapski tekstovi počeli prevoditi u Španjolskoj i Italiji u 12. i 13. stoljeću, astrologija se vratila u Europu, gdje je ubrzo postala sastavni dio sveučilišnog obrazovanja. Tijekom renesanse, od 14. do 16. stoljeća, astrologija je doživjela svoj novi vrhunac.
Veliki astronomi poput Keplera i Tycha Brahea bavili su se i astrologijom; tada se smatralo da se prava priroda planeta ne može razumjeti bez povezivanja njihovih simboličkih značenja i njihovih stvarnih astronomskih kretanja. U tom razdoblju natalna astrologija — analiza osobnog rođenja — postala je izuzetno popularna među plemstvom i građanstvom. Tek s pojavom moderne znanosti u 17. i 18. stoljeću, s Newtonovim zakonima i razvojem fizike, astrologija je počela gubiti status znanstvene discipline, jer njezine tvrdnje nisu imale empirijski dokaziv mehanizam.
Unatoč tome, astrologija nije nestala. Ona se ponovno transformirala u 19. i 20. stoljeću, kada se spojila s psihologijom, okultizmom i novim duhovnim pokretima. U 20. stoljeću masovni mediji popularizirali su horoskope, a Jungova psihologija pridonijela je ideji da zodijački znakovi predstavljaju arhetipove i simboličke obrasce koji otkrivaju psihološke dinamike.
